O nama

Basquil je konjički klub koji uspješno radi u Sarajevu već dvadeset  godina. Nalazimo se na vlastitoj lokaciji u prekrasnom, prirodom okruženom, vikend naselju Miševići, sjeverozapadno od Sarajeva u pravcu Mostara. Nakon savladavanja osnova i rekreativnog jahanja u manježu, jahači kod nas mogu jahati kroz netaknutu prirodu, udisati svjež zrak i slušati cvrkut ptica. Oni malo odvažniji, mogu isprobati zadovoljstvo preskakanja prepona, kao i dresurnog jahanja. Najuporniji će se okušati i na takmičenjima. Klub posjeduje dobro utrenirane konje različitih pasmina, a pružamo i usluge smještaja privatnim konjima naših članova.

U klubu egzistira i škola jahanja Feniks sa posebnim programom za terapijsko jahanje.

Vremeplov

Kad nas upitaju kako je nastao BASQUIL konjički klub, mi spremno odgovorimo: na krilima entuzijazma!!

Nastao u poslijeratnom “mračnom dobu konjičkog sporta”, kada su u BiH bile isključivo zastupljene i  prilično slabo razvijene derbi discipline, tj. ravne galopske trke, trebao je da posluži kao platforma za promociju i razvoj olimpijskih disciplina, onih atraktivnih, kao što su dresurno i preponsko jahanje i endurance, ili utrke izdržljivosti. 

Sporta tada nije bilo. U Sarajevu je postojao samo Konjički klub Dapple Grey, u kojem ste se mogli sresti s konjima, okušati kao jahač i naučiti jahati kroz školu jahanja. Nacionalna federacija za konjički sport, koja bi nam omogućila izlazak na takmičenja u zemljama u regionu, je bila samo daleki san. I odakle onda krenuti?

Kažu da i najduži put počinje prvim korakom. Prvi korak ka federaciji za konjički sport je osnivanje kluba.

San mladog jahača Jasmina Kazazovića je bio osnovati konjički klub. Nakon osvajanja prvog pehara u preponskom jahanju za Bosnu i Hercegovinu u finalu Croatia cupa u Zagrebu 1995.g. vizija je postala jasna. Jasminov san je ostvaren 2001. godine.

Nastao je BASQUIL. 

Konjički klub kojem je osnovni cilj i vizija bila takmičenje na medjunarodnom nivou u olimpijskom disciplinama.

Počinje sa radom škola jahanja, koja je promovisala jahanje kao sport. Iznjedrila je prve ozbiljne jahače. Nabavili smo i ozbiljno takmičarsko grlo, našu Zenitu Z, koja je mogla biti konkurent grlima u okruženju.

Ali , kako to obično biva, ništa nije tako jednostavno! Taman kad smo pomislili da sve ide u željenom pravcu, i da su nam prije svega odlasci na pripreme u Republiku Hrvatsku, a i takmičenja, tu nadomak ruke, Evropska Unija je donijela uredbu po kojoj nijedno grlo, pa ni sportski konji, ne mogu biti uvezeni u EU. Naše prve komšije su slijedile taj trend, i zatvorile svoje granice za nas. Time su potopile naše snove. Nije bilo izgledno da bi se ta zabrana uvoza konja u EU iz BiH mogla ukloniti u dogledno vrijeme. 

Umjesto da očajavamo, mi smo se opet okrenuli sportu. Ako ništa drugo, naša saradnja sa KK Butmir, koji se bavio ravnim galopskim trkama, je bila odlična, i često smo učestvovali u njihovim manifestacijama i takmičenjima. Vodili smo parade učesnika, organizovali pokazne vježbe iz dresurnog i preponskog jahanja u toku trkaćeg dana, a izmedju trka. Čak smo nekoliko puta uzimali učešća u trkama za grla narodnog uzgoja (Emina Halilbašić na grlu Sana, lipicanske pasmine). Bilo je uzbudljivo, popunjavalo nam je vrijeme i dalo povoda da treniramo još više do narednog trkaćeg dana.  Škola jahanja je cvjetala, interes za jahanje je rastao, pa je uskoro nastao i drugi konjički klubovi, prvo Fondacija „Zemlja prijateljstva i mira“, a kasnije i Konjički klub Pegasos. 

I tako, vrijeme je prolazilo, a pomaka prema medjunarodnim takmičenjima nije bilo. Čak štaviše, i takmičenja na nacionalnom nivou se nisu održavala, tek za potrebe polaganja jahaćih ispita na klupskom nivou bi se organizovala pokazna vježba ili klupsko takmičenje. 

A pokušali smo, nije da nismo, napravili smo prvo dresurno takmičenje u BiH (2004.god), samo što nismo naišli na razumjevanje kolega, te je odaziv bio minimalan. Ipak je bilo lijepo. Nastupila je i kvadrila našeg kluba, a bilo je i uvaženih gostiju, izmedju ostalih i vremešni gospodin, Jusuf-Pavo Urban, počasni građanin Grada Sarajeva, a prijatelj našeg kluba od kojeg smo dobili našeg Karabena.

U medjuvremenu su kolege iz Srbije došle na ideju da naprave regionalno takmičenje za područje Balkana, u disciplinama dresurno i daljinsko jahanje. I naravno, BiH na karti, ali ne i na konjičkoj karti Balkana. Tad nije bilo nikakvih informacija o razvoju konjičkog sporta u BiH, ali su se organizatori Balkanske lige potrudili, i preko privatnih veza kontaktirali Jasmina Kazazovića, direktora BASQUIL konjičkog kluba, zapravo jedinu osobu za koju su znali da se bavi sportom u BiH na osnovu njegove dotadašnje sportske karijere u Hrvatskoj,Velikoj Britaniji i Španiji, kako bi utvrdili da li postoji nacionalna federacija za olimpijske discipline konjičkog sporta, i kako bi se BiH pojavila kao učesnik, ali i kao organizator jednog kola lige. Da skratimo priču, to je rezultiralo vrlo produktivnim sastancima i jasnim uputama kako da se u BiH organizuje nacionalna federacija, koja bi omogućila da BiH takmičari nastupe.

Ali šta sad? 

Nemamo sudijskog kadra.

Nemamo dovoljno klubova.

Nema niti jednog kluba u Republici Srpskoj... ili možda i ima?? 

U medjuvremenu, dobivamo poziv da uzmemo učešća na Balkanskom kupu u daljinskom jahanju na planini Tari 2010. godine, koji je pod pokroviteljstvom Međunarodne konjičke federacije (FEI), krovne konjičke organizacije, kao posebni gosti, a sa ciljem promovisanja BiH kao države u kojoj se konjički sport ubrzano razvija. I tako, nastupila je Emina Halilbašić, na grlu Sana, lipicanske pasmine, na utrci dugoj 110 km. To je ujedno bio i prvi nastup predstvanika Bosne i Hercegovine na zvaničnom FEI takmičenju.

Prepreke, prepreke.... ali entuzijazam nas je vodio dalje. 

Na inicijativu Basquila, koja je dobila podršku ostalih klubova, nastao je Savez konjičkih organizacija BiH za FEI i olimpijske discipline. Tako su i naši takmičari dobili priliku da nastupe na međunarosnoj sportskoj sceni. I osnivano je još konjičkih klubova, u Sarajevu i bližoj okolici, koji su također entuzijastično uzeli učešća, i bili konkurentni našim susjedima.

I takmičili smo se, u dresurnom i daljinskom jahanju u okviru Balkanske lige. 

U medjuvremenu je Savez konjičkih organizacija primljen u FEI i Olimpijski komitet BiH.

Naporedo je rastao i BASQUIL. Postao i punoljetan!! Hej, 18 godina rada...Takmičili smo se i uvijek bili u plasmanu na domaćoj takmičarskoj sceni. Nova, bolja takmičarska grla su pristizala u klub, i mnogo mladih jahača se odlučivalo na kupovinu vlastitih. Škola jahanja se prolamala od posla i uz sve naše sportske obaveze nije prestajala da raste. I tako, javila se potreba da BASQUIL prepusti školu jahanja nekom drugom, a da se uprava kluba posveti takmičarima. 

I nastala je škola jahanja FENIKS, koja radi pod budnim okom Emine Halilbašić. I danas, kada BASQUIL slavi 20. jubilarni rodjendan, FENIKS slavi svoj prvi... ali to je neka nova priča.

BASQUIL je napunio 20 godina rada, i ne posustaje. Nikad jači, nikad odlučniji da se pojavi kao konkurent na medjunarodnoj takmičarskoj sceni u svim disciplinama, sa novim, mladim nadama konjičkog sporta, i persprektivnim sportskim grlima. 

Ne bi bilo pravedno reći da smo to sve sami postigli. Mnogo dugujemo svojim sponzorima, donatorima, prijateljima kluba i roditeljima, entuzijastima koji s nama već dvadeset godina dijele isti san. Tu su i naši volonteri, oni koji su nesebičnim zalaganjem logistički pratili dešavanja u klubu. A osnovni sastojak svih ovih dvadeset godina je prijateljstvo, ona lijepa nit koja prožima sve naše aktivnosti i čini da smo složni i da hrabro nastavljamo graditi konjički sport u BiH.